Crna Gora na raskršću vjekova: Ko se igra našom srećom i slobodom?

Važno je obratiti pažnju na nekoliko jednostavnih činjenica u raspravi o članstvu Crne Gore u sjeverno-atlansku alijansu, ostaviti se mitomanije i bespredmetnih priča koje ne znači ništa drugo osim gubljenje vremena i intelektualne snage.

Crna Gora je od juče u društvu 28 najrazvijenih i najmoćnijih država svijeta. Govorimo o Kanadi, SAD, Francuskoj, Britaniji, Italiji, državama Beneluxa, Njemačkoj, govorimo i o našim susjedima Hrvatskoj i Sloveniji. Govorimo o državama čiji građani imaju najvisočiji životni standard i najbolji kvalitet života koji je čovjek u istoriji dostigao. To dovodi i do toga da prosječan građanin Italije, Luksemburga ili Francuske doživi oko 83 godine života dok prosječan stanovnik Kazahstana, Bjelorusije ili Rusije, nažalost, ne dočeka ni 70. godinu života. Ovo nam govori i da su sisemi kojima se juče pridružila Crna Gora iznjedrili najveća dostignućaa civilizacije, električnu energiju, telekomunikacije i internet, sofisticirane ljekove i medicinu, oni su stigli i do najudaljenijih planeta sunčevog sistema i onoga što naš um može da zamisli i potvrdili onu misao Maksima Gorkog: "Čovjek, kako to gordo zvuči!"

Što, u međuvremenu, nude oponenti crnogorskog prijateljstva sa ovakvom družinom? Ili preciznije što nude i očekuju zastupnici transibirskih i srednjeazijskih integracija Crne Gore? Nije teško prisjetiti se što je Crnoj Gori i ovim prostorima donijela politika o kojoj oni govore i sumanuti juriš ka sopstvenoj propasti. Slijedeći takve ideje, zavedene mase na ovim prostorima ubile su preko 100.000 ljudi, od čega skoro polovina pobijenih civila, naših komsija, prijatelja i drugova. O tome koliko je uništeno života živih ljudi i narednih generacija, kojoj i mi pripadamo, neću govoriti. Takva sumanuta i mitomanska uvjerenja bacila su na koljena sve narode i sisteme u kojima danas živimo a koja ćemo mi morati da uredimo i sustignemo one decenije u kojima je svijet išao naprijed dok smo mi vrtoglavo propadali u sopstveni ambis dok je inflacija, bijeda i mržnja rasla. Avetima prošlosti koji ne dopuštaju Crnoj Gori da se otrgne iz letargije trdicionalnih podjela, naše članstvo u NATO označilo je početak kraja. U stabilnom abijentu više niko neće imati pravo da profitira na populizmu već će oni koji su za to sposobni, graditi državnu vladavine prava u kojoj se svako osjeća komotno i slobodno.

Nažalost u ovakvim previranjima Crna Gora nije izgubila samo deceniju s kraja XX vijeka. Mi tu borbu živimo više od vijeka. Vijek u kojem Crna Gora nije imala dovoljno snage ili građanske hrabrosti da se suprotstavi, unaprijed joj, namijenjenoj sudbini. Vrijeme je, izgled, ostavilo posljedice i na društveno-politiku situaciju Crne Gore na kojoj se i danas pojavljuju relikti političkih odnosa s kraja 18. i 19. vijeka, ne shvatajući da su stotine godina, koje u 20 vijeku sažimaju ono što je nekada trajalo hilajde , ostavile njihova uvjerenja na ropotarnici istorije. Srećom, većinska Crna Gora je, konačno, na strani-sopstvenih interesa. Pitanje za pristalice transibirskih integracija pred istorijom biće i to zašto ne žele da sjede za stolom za kojim odlučuju o sopstvenoj sudbini, zašto je snažnija samodestruktivna želja da budu- problem na tom stolu? Ovđe se nameće još toliko pitanja od onoga zašto su njihovi nastupi čisti repetitio onoga što dan ranije čujemo iz Moskve do onoga kakvu to demokratiju žele promovišući sistem u kojem je ubistvo barem jednog novinara ili opozicionog aktivise neđeljno, gotovo pa nepisano pravilo, pa do likovanja nad prijetnjama inspirisanja građanskog rata u našoj državi, doduše, to nikome od nih nije previše strano? No, valjda će odgovore pružiti vrijeme.

Na kraju, vrijedi i ovđe podsjetiti na nešto što sam ranije govorio.

Ad litteram.                                                                             

"Crna Gora, kroz vjekove, bila je poligon za plasiranje različitih ambicija svakolikih sila i centara moći. Sve to se, naravno, snažno odražavalo na političku situaciju u državi i njeno političko nasljeđe. 

 

Crnogorski dan u Nju Jorku, 1918.

Od onoga koji je uspostavio prvi crnogorski zakonik i temelje moderne države, Petra I Cetinjskog, kojeg su pokušavali da uhapse i deportuju u Sibir... preko onoga koji je Crnu Goru proglasio sekularnom državom i suverenom knjaževinom, Danila I Petrovića, okrenuviši njenu sudbinu ka modernim silama Evrope, Francuskoj i Britaniji, no, nedugo zatim je ubijen pod nerazjašnjenim okolnostima.

Njegov brat i nasljednik, otac kralja Nikole I, vojvoda Mirko Petrović ostao je zapamćen i po jednoj rečenici "Sve dok je Mirko živ, ni Rusija ni Srbija neće moći raditi sa Crnom Gorom što im drago". Nedugo zatim, preminuo je, zvanično od kolere, i to je bio jedini slučaj te bolesti u Crnoj Gori tada, a nezvanično stoji istina da je otrovan.

Primjera je mnogo, ali šablon je identičan, kroz vjekove.

Ovaj komad podlovćenske slobode na obalama Jadrana i danas se, kao ono Danilo i Mirko, opredijelio za svoj put u društvo slobodnih i modernih naroda velike Evrope. I danas je zbog takvog svog htijenja, da živi u sreći sa onima kojima u svakom smislu i pripada, on nalazi na udarima najprljavijih politika, podmetačina, udaraca i manipulacija, onih koji ga i dalje vide kao poligon sopstvenih nacionalnih egoizama.

Uspio je on, da nakon 88 godina povrati svoju slobodu koja je tinjala u mraku vjekova. Ne sumnjam da će takav kov gorštaka, ikada više, dopustiti da bilo ko potkusurava svoje promašene projekte našom slobodom i našom srećom."

Ammar Borančić, m.p.