Crna Gora na raskršću vjekova: Ko se igra našom srećom i slobodom?
Važno
je obratiti pažnju na nekoliko jednostavnih činjenica u raspravi o članstvu Crne Gore u sjeverno-atlansku alijansu, ostaviti se mitomanije
i bespredmetnih priča koje ne znači ništa drugo osim gubljenje vremena i
intelektualne snage.
Crna
Gora je od juče u društvu 28 najrazvijenih i najmoćnijih država svijeta.
Govorimo o Kanadi, SAD, Francuskoj, Britaniji, Italiji, državama Beneluxa,
Njemačkoj, govorimo i o našim susjedima Hrvatskoj i Sloveniji. Govorimo o
državama čiji građani imaju najvisočiji životni standard i najbolji kvalitet
života koji je čovjek u istoriji dostigao. To dovodi i do toga da prosječan
građanin Italije, Luksemburga ili Francuske doživi oko 83 godine života dok
prosječan stanovnik Kazahstana, Bjelorusije ili Rusije, nažalost, ne dočeka ni 70. godinu
života. Ovo nam govori i da su sisemi kojima se juče pridružila Crna Gora
iznjedrili najveća dostignućaa civilizacije, električnu energiju,
telekomunikacije i internet, sofisticirane ljekove i medicinu, oni su stigli i
do najudaljenijih planeta sunčevog sistema i onoga što naš um može da zamisli i
potvrdili onu misao Maksima Gorkog: "Čovjek, kako to gordo zvuči!"
Što, u međuvremenu, nude oponenti crnogorskog prijateljstva sa ovakvom družinom? Ili
preciznije što nude i očekuju zastupnici transibirskih i srednjeazijskih
integracija Crne Gore? Nije teško prisjetiti se što je Crnoj Gori i ovim
prostorima donijela politika o kojoj oni govore i sumanuti juriš ka sopstvenoj
propasti. Slijedeći takve ideje, zavedene mase na ovim prostorima ubile su
preko 100.000 ljudi, od čega skoro polovina pobijenih civila, naših komsija,
prijatelja i drugova. O tome koliko je uništeno života živih ljudi i narednih
generacija, kojoj i mi pripadamo, neću govoriti. Takva sumanuta i mitomanska
uvjerenja bacila su na koljena sve narode i sisteme u kojima danas živimo a
koja ćemo mi morati da uredimo i sustignemo one decenije u kojima je svijet
išao naprijed dok smo mi vrtoglavo propadali u sopstveni ambis dok je inflacija,
bijeda i mržnja rasla. Avetima prošlosti koji ne dopuštaju Crnoj Gori da se otrgne iz letargije trdicionalnih podjela, naše članstvo u NATO označilo je početak kraja. U stabilnom abijentu više niko neće imati pravo da profitira na populizmu već će oni koji su za to sposobni, graditi državnu vladavine prava u kojoj se svako osjeća komotno i slobodno.
Na
kraju, vrijedi i ovđe podsjetiti na nešto što sam ranije govorio.
Ad litteram.
"Crna
Gora, kroz vjekove, bila je poligon za plasiranje različitih ambicija
svakolikih sila i centara moći. Sve to se, naravno, snažno odražavalo na
političku situaciju u državi i njeno političko nasljeđe.
Crnogorski dan u Nju Jorku, 1918. |
Njegov
brat i nasljednik, otac kralja Nikole I, vojvoda Mirko Petrović ostao je
zapamćen i po jednoj rečenici "Sve dok je Mirko živ, ni Rusija ni Srbija
neće moći raditi sa Crnom Gorom što im drago". Nedugo zatim, preminuo je,
zvanično od kolere, i to je bio jedini slučaj te bolesti u Crnoj Gori tada, a
nezvanično stoji istina da je otrovan.
Primjera
je mnogo, ali šablon je identičan, kroz vjekove.
Ovaj
komad podlovćenske slobode na obalama Jadrana i danas se, kao ono Danilo i
Mirko, opredijelio za svoj put u društvo slobodnih i modernih naroda velike
Evrope. I danas je zbog takvog svog htijenja, da živi u sreći sa onima kojima u
svakom smislu i pripada, on nalazi na udarima najprljavijih politika,
podmetačina, udaraca i manipulacija, onih koji ga i dalje vide kao poligon
sopstvenih nacionalnih egoizama.
Uspio
je on, da nakon 88 godina povrati svoju slobodu koja je tinjala u mraku
vjekova. Ne sumnjam da će takav kov gorštaka, ikada više, dopustiti da bilo ko
potkusurava svoje promašene projekte našom slobodom i našom srećom."
Ammar
Borančić, m.p.
Коментари
Постави коментар