Globalisti i suverenisti: Sukob progresivnog i konzervativnog

Etnocentristička ideja sukoba civilizacija nije ništa novo. Ona u centar vizije naprednog svijeta stavlja zapadnu civilizaciju dok se ova u susretu sa „ne-civilizovanim“ kultura nužno sukobi te nastaje konflikt, na primjeru bliskog istoka, sjeverne Afrike i drugima. Takvi konflikti u zapadnim demokratijama bili su institucionalizovani kroz različite ideologije, partije i frakcije pa je takav koncept u ovoj ili onoj formi opstajao nekoliko vjekova. Sve je očiglednije da se nalazimo u tranzicionoj fazi svjetskog poretka pa prema tome i potresa starih konstrukcija i principa na koje smo navikli i prihvatili ih kao konstante. 

„Budućnost ne pripada globalistima. Budućnost pripada patriotama. Budućnost pripada snažnim, nezavisnim narodima “ u plenarnoj dvorani Generalne skupštine Ujedinjenih nacija, svijetu i njegovim liderima ovako se obratio predsjednik SAD, Donald Tramp. Neko ko je tradicionalno nosio titulu „lidera slobodnog svijeta“ danas prvidovodi u pitanje sve što je on značio. Osim toga, najmoćniji čovjek na svijetu nameće još jednu interesnatnu koncepciju. On govori o novoj podjeli modernog društva, podjeli koja sječe samu „civilizaciju“ i koja je unutrašnja, ona ne poznaje ideologije i partije, već dijapazon uvjerenja i životnih stilova koji on naziva globalističkim ili patriotskim. Iako nužno ova dva pojma ne moraju biti suprotstavljena, ipak pametno je promisliti o ovom konstruktu i onomo što on donosi u budućnosti. 

Talas populuzma koji je zapljusnuo Evropu baš nakon inaguracije šefa Sjedinjenih Država, doživio je izgleda svij vrhunac i već polako jenjava, a izbori za Evropski Parlament bili su njegovo posljednje veliko poprište i velika bitka. No, nasljeđe koje je ostalo iza pometnje takozvanih patriota i suverenista, u suštini demagoga i nacionalnih populista, još dugo će determinisati, pa makar „iz malog mozga“ različite procese u politici. 

Svi ovi procesi, kako američki izbori tako i potonji izbori za parlament EU ali i događaji koji potresaju političke scene Britanije sa Brexitom, Poljske u sukobu Kačinskog i građanskog društva, Mađarskoj pod Orbanom ili Italiji koja je spala na niske političke grane pokazuju da se ipak nazire jasna politička podjela na globaliste i suvereniste. Nakon decenija napretka i dostizanja zlatnog doba globalizma, istoricizam nam govori da je vjerovatno očekivati ekstremnu reakciju kojoj upravo svjedočimo. Iako naizgled iracionalno, najbolje i najprosperitetnije doba po svim pokazateljima u istoriji postojanja čovječanstva ipak ima svoje edmunberkovske porive koji bi da se vrate na staro. Tako izgleda revolucija modernog doba neće ići naprijed već će oživljavati stare idole i bacati sebe na koljena. 

Borba modernog doba dakle prevazilazi, ili bolje reći sublimira i zbližava, sve ideologije i partije. Ona se jednstavno svodi na to da li želimo modernizam i napredak ili pak patimo za „starim dobrim svijetom“. Ovđe je, na samom početku, važno ostaviti svaku dilemu i biti svjestan da stari svijet u kojem vladaju „suverenistički“ i „patriotski“ režimi, čuvari naroda i nacija, čak i etimološki pripada prošlosti. Osim toga, takvi režimi imali su čitav vijek da se dokažu kao svrsishodni i korisni. XX vijek se smatra i jednim od najkrvavijih u ljudskoj istoriji. 

Takozvani „patrioti“ lako naprave internacionalu kada se treba boriti protiv liberalne demokratije, građanskih prava, otvorenog društva, slobodnih medija i javne riječi. Naravno, za njih je sve to zlo koje donosi globalizam. Međutim, kada treba ponuditi održivu, ili bilo kakvu, alternativu, sprovoditi politiku i prosto- vladati, tu se njihovi dometi završavaju. 

Sve to nam ponovo govori u prilog tezi da na političkoj sceni svijeta zaista možemo govoriti o podjeli između pobornika progresa i razvoja ili ti globalista, kako ih naziva Tramp, i onih koji bi da opkole svoje države žicom. I na drugoj strani, razlike između liberala, socijaldemokrata, demohrišćana i zelenih su u vrjednosnom smilu zanemarljive. Koalicija koja je nezvanični pobjednik evropskih izbora jeste ona između Makrona i ALDE liberala koji su sa pokretom „Obnovimo Evropu“ kreirali široku grupu centrističkih, liberalno desnih i liberalno lijevih politika kojima je zajednička nit upravo progres, inovacija, globalizam- rekao bi predsjednik Amerike. I veoma je važno da se taj odnos snaga upravo tako i apostrofira. Iako bivši predsjednik Evropske Komisije smatra da je takva podjela loša, ona ipak može biti podsticajna za liberalno-demokratske snage koje imaju šta da brane, slobodno i otvoreno društvo, dok će drugom bloku teško dati vjetar u jedra. Zašto? Ovđe je inercija logike uradila svoje, oni koji ističu kao posebno preimućstvo kvalitet svoje nacije dok druge pokušavaju da se raskusuraju preko njenih leđa, neminovno će ući u sukob sa svimadrugima. Ovo naročito ako opaše granice bodljikavom žicom i umisli da neprijatelj vrijeba sa svake strane. Jedine žrtve klaustofobičnog „patriotizma“ su kao i uvijek, građani i narodi baš te države koja ga produkuje. 

Čini se da nije potrebno posebno objašnjavati ovu paradigmu narodima Balkana čija je sudbina koncem prošlog vijeka poslužila kao školski primjer trijumfa protekcionističke politike i „patriota“ i „suverenista“, dok je ostatak svijeta hrlio u globalizaciju, tehnološku revoluciju i neslućeni napredak čije plodovo još uvijek uživamo. Revizionizam i zaglednost u „stara, dobra vremena“ kao odgovor na krize obrađivali su sa jasnim dijagnozama i odgovorima i psihologija i politička psihologija ali i socijologija i mnoge druge naučne discipline. 

Civilizacija stoji u mjestu kada njome upravljaju stari običaji. Čuveni antropolog E.Tejlor tvrdio je da je nemoguće u svijetu današnjice živjeti po pravilima koja su ustanovili naši prađedovi na nekom drugom stepenu društvenog i životnog razvoja. On je ovo čak nazvao i bolesnim stanjem. Možemo li zamisliti da je antropolog ovo pisao, ne danas, već u XIX vijeku? Da li je moguće tek u današnjem svijetu tvrditi drugačije?

Ammar Borančić, za kolumnu O Slobodi