"Osmansko poslanstvo i muslimani Crne Gore 1879-1912." izlaganje sa promocije knjige Matice crnogorske
"Osmansko poslanstvo i muslimani Crne Gore 1879-1912" (J.Muhadinović, Matica crnogorska, 2023)
U savremenoj političkoj praksi odomaćen je narativ da se prošlošću ne treba previse zanimati, te dodatno otvarati rane istorije a sve u cilju, nejasnog pojma i koncepta- pomirenja, koji često više služi kao mehanizam relitivizacije istorije i njene dnevno-političke zloupotrebe. Ipak, uvjeren sam da, kao što je u sazrijevanju jedne ličnosti važno da pokuša da razumije sebe kako bi se mogla smatrati zrelom ličnošću, tako je za razvoj jedne nacije važno da kroz istorijsko sjećanje ona razumije sebe, da shvati odakle dolazi, kakve terete nosi te da, sazrela i lišena neznanja i stereotipa, konačno i utvrdi kuda će dalje da ide.
Crnogorsku istoriju u dominantnom periodu njenig postojanja, već od polovine 15 stoljeća, u najvećoj mjeri determiniše upravo odnos sa Osmanskim carstvom, i to će tako ostati gotovo do nestanka crnogorske države koncem prvog svjetskog rata. Dakle, pet vjekova kontinuiteta u odnosima ove dvije strane, ostavilo je neizbrisiv trag na Crnu Goru i njeno postojanje. Susret ove dvije države, kulture, tradicije i vjere, nije uvijek bio onakav kakvim ga predstavljaju narodna predanja i epski deseterac. Međutim, važno je podsjetiti da su, ne samo ona, već sve tri dominantne kutlruno-religijske tradicije, imale trnovit put do slave na ovim prostorima, nerijetko praćen i ogrnjem i mačem kao što je bio slučaj prilikom prodora raške dinastije Nemanjića na ove prostore, a ponekad i pragmatičnim odnosom kakav je bio nasljednika Ivana Crnojevića, njegovog sina Staniše odnosno Skender-bega, koji je, prihvativši islam nastavio da vlada ovim prostorima. Važno za dalju diskusiju o temi knjige jeste možda i istorijska pikanterija da će Mahmut-paša Bušatlija, u zavojevačkim pohodima na Cetinje, tvrditi da je to njegova đedovina kao potomka Skender-bega Crnojevića, što može da govori o snažnom sjećanju koje živi generacijama, na istovjetno porijeklo i pripadnost ovoj državi svih njenin naroda bez obzira na vjersku i kulturološku pripadnost.
Ključni period u odnosima, tad već, dvije države jeste onaj koji je obilježen Berlinskim kongresom. Nakon Crnogorsko-turskih ratova 1876—1878, te konačnog međunarodnog priznanja Crne Gore kao suverene države. Ona se tada, po prvi put, razgraničava sa Osmanskim carstvom koje je ostaje moćan susjed na svim granicama, ali i po prvi put, značajnim teritorijalnim proširenjima dominantno u Podgorici, Baru, Nikšiću, dramatično mijenja demografsku strukturu nove države u kojoj sada pripadnici drugih religija čine gotovo četvrtinu podanika vlasti na Cetinju. Iako je za državu koja je svoj nacionalni mit vjekovima temeljila na borbi za pravoslavlje, pod krstaš barjakom i upravo na anti-turskim, ili ti često tumačeno anti-islamskim, sentimentima, ovo bio ogroman šok, mudra i dugoročno pametna politika crnogorskih vlasti prema ovom stanovništvu, pokazaće iznenađujuće rezultate, a nova paradigma međusobnih odnosa nastala u tom vremenu imaće posljedice kojima i mi danas svjedočimo u savremenoj Crnoj Gori.
Osmanska država bila je imperija sa multinacionalnom strukturom, neopterećena nacionalnim identitetom. Sultan u Istanbulu istovremeno je bio i islamski halifa, odnosno vjerski poglavar svih muslimana, pa su tako i svi muslimani na teritoriji carstva od strane vlasti doživljavani kao dio ummeta, ili ti dio muslimanske zajednice svih vjernika. Takav osjećaj dijelili su i muslimani na prostorima koji će postati dio teritorije crnogorske države, crpeći svoje uvjerenje iz islamske dogme u kojoj je nacija beznačajn pojam a glavno mjesto okupljanja jeste ispovijedanje iste vjere u jednoga Boga. Takva kulturološka paradigma objašnjava nezavidan položaj muslimanskog stanovništva koje se našlo u novoj državi, odvojeno od ummeta-muslimanskog društva, koji će opterećivati ovu zajednicu i vijek kasnije. U prvom talasu iseljavanja ovog stanovništva prema krajevima koji su i dalje pod upravom Osmanskog sultana, dolazi u velikoj mjeri iz pomenutog razloga. Ipak, nerijetko je do migracija dolazilo i zbog netrpeljivosti nove uprave prema novim komšijama, iako centralne vlasti na Cetinju to nijesu odobravale, nije uvijke bilo moguće iskontrolisati tkve pojave. One će postati naročito bolne i krvave u snadžačkom kraju nakon 1912. godine, što je posebna tema koja zehtijeva jednako opsežno istaživanje.
Odredbama Berlinskog sporazuma, muslimanima je zagarantovana sloboda njihove vjere i pravo raspolaganja vakufskom imovinom u Crnoj Gori. Tom je prilikom je ustanovljeno i ustrojstvo muftiluka na čelu sa muftijom, a čije se sjedište nalazilo u Crnoj Gori. To je kasnijen potvrđeno i Ustavom za Knjaževinu Crnu Goru 1905. Godine, a crnogorski muftija postaje i poslanik crnogorske Skupštine. Rariret je da je Islamska zajednica u Crnoj Gori vjerovatno jedna od najstarijih na ovim prostorima koja je sačuvala svoju tradiciju. Saglasnost na izbor crnogorskog muftije davao je osobno šeihul-islam u Istanbulu, u skladu sa ispravnom islamskom tradicijom, dok se recimo u Bosni i Hercegovini, nakon aneksije 1908, netipična titula za islamsku tradiciju reisul-ulema, uvodi od strane austougarskih vlasti koje i utiču na njegov izbor što nije u skladu sa stoljetnom islamskom tradicijom. Istorijskih rariteta i specifičnosti bilo je mnogo a neke ćemo pomenuti i u nastavku.
Dakle, centralne vlasti, konkretno suveren knjaz, odnosno kralj Nikola, razumio je važnost inkorporiranja novog stanovništva drugačije tradicije u crnogorsku državu, iako je otpora bilo i u samom vrhu vlasti o čemu se govori i u knjizi, ali i u memoarima, recimo Sima Popovića, prvog guvernera crnogorskog primorja koji je dobro poznavao odnose muslimana i nove države, naročito u Baru i Ulcinju. Mišljenje da se sa muslimanskim stanovništvom treba postupiti slično kao što su to uradile srbijanske vlasti ili one u Grčkoj, ipak je, danas možemo reći na sreću, ostalo u manjini iako je dalo doprinos mnogim nesrećnim epizodama. U svojem obraćanju muslimanskim iseljenicima 13. Jula 1881, Nikola I poručuje im da ostanu ili da se vrate na svoja ognjišta uz garancije da će im biti garantovana sloboda i vjere i imovine. On jasno naglašava da je za napredak domovine potrebna njihov vještina, odnosi sa inostranstvom, pznavanje trgovine, zemljoradnje i drugog što nije bilo svojstveno Staroj Crnoj Gori, on još kaže da će svima biti vraćeno i oružije koje je za oba naroda bilo simbol slobodnog čovjeka i njegovoj digniteta. Nedugo zatim, knjaz preduzima i konkretne poteze da dokaže svoje riječi pa podgoričkog bega Bećir-bega Osmanagića imenuje vojvodom koji će na fesu nositi crnogorski grb, dok u Baru Mrkojevići dobijaju posebnu kapetaniju čiji je prvi kapetan bio Bećir Kaplanović, mrkovski musliman. Na ovaj način je nova vlast nastojala da inkluzira muslimanski narod u novu državu. Nekada su razlozi tome bili vrijednosni iz razumijevanja o “zajedničkom slovenskom porijeklu” sa “jednorodnom braćom”, a nekada i lukrativni iz životne potrebe Crne Gore koja je pokušavala da se modernizuje i poboljša kvalitet života koji je vjekovima obilježen neimaštinom, kroz davanje zamaha poloprivrednom razvoju, trgovini, a posebno moreplovstvu koje je Crnogorcima bilo nepoznato a bilo je u rukama muslimana, posebno u Ulcinju, ali i kako bi odobrovoljili muslimane u osmanskim pograničnim krajevima da, kroz eventualna proširenja crnogorske države, bez većih problema private novu vlast, naročito u Hercegovini i sjevernoj Albaniji.
Zanimljiv detalj je i da je crnogorski knjaz bio spreman da ukloni karakteristični krst sa pomorske zastave Crne Gore umjesto kojeg su postavljeni inicijali knjaza H.I, razumijevajući potrebe muslimanskih moreplovaca, pa čak, ono što bi i danas izazvalo kontroverzne i oprečne rasprave, da sa crnogorskog alaj-barjaka koji je dužio muhamedanski odred crnogorske vojske, ukloni krstove. Isto tako, ordonansi crnogorske vojske muslimanske vjere, imali su karakteristične unifrome pa su umjesto crnogorske kape, na glavama nosili crvene fesove, dok je čak i sa vojnih grbova ovih oficira i vojnika uklonjen hrišćanski simbol krsta i postavljene šestokrake zvijezde. Uprkos svemu tome, međusobni odnosi crnogorskih podanika dvije vjere često su bili opterećeni stereotipima i nepovjerenjem, pa je nakon jednog takvog incidenta na Cetinju knjaz Nikola napisao čuvenu pjesmu “Turčinu” koja na njemu karakterističan način, ipak dobro ilustruje najbolje odnose dva naroda toga vremena.
“Pa sad kad se dobro znamo/ostaje nam, jedan drugom/da junačku poštu damo/a narodi umoreni/ da počinu, da odahnu/nek im rada i nauke/blagodatni dni osvanu/Borba strašna i velika/nastane li iznovice/zadime li bojnom maglom/naša brda i ravnice/kroz tu maglu zasjaju li/sabalja nam bistri zraci/mi ćemo se iza toga/opet štovat ko junaci.”
U krajevima u kojima je crnogorska država na raspolaganju imala nekoliko decenija da determiniše paradigmu multikulturalne države i naporno radi na međusobnom povjerenju hrišćanske države i njenih muslimanskih podanika, kao što je to slučaj u Podgorici, Ulcinju ili ponajbolje u Baru, u narednom vijeku punom političih previranja ostale su vidljive posljedice takve politike. Takvo iskustvo, u mnogome je različito od onoga u krajevima koji su pripali Crnoj Gori nakon 1912. godine, tek nekoliko godina pred slom i nestanak crnogorske države koja nije uspjela da slične procese sprovede i u crnogorskom sandžaku koji će u 20. vijeku biti krvavo poprište vjerskih obračuna. Samo ovaj kratki pregled govori dovoljno u prilog činjenici o istorijskom značaju, prosvetiteljske, mudre i progresivne politike zvanične Crne Gore toga vremena, koja je, svjesno ili nesvjesno, postavila temelje i trasirala put onome što mi danas realno živimo u građanskoj državi. Protiv sebe ona je imala mitomansku i folklorno-religijsku ostrašćenost sopstvenog naroda, ogroman jaz, nepovjerenje i predrasude novog stanovnštva koje se nakon petovjekovnog poretka našlo u nezapamćenoj situaciji pod inovjerskom vlašću, ali i sve spletke regionalnih i velikih sila koje su radile na dezintgraciji Crne Gore. Uz rašireno siromaštvo, zaostalost države u svakom pogledu, gotovo permanentne ratne sukobe, i veoma malo istorijske distance da razumije određene procese i bitno utiče na njih, gotovo da je pravo čudo, ali i svojevrnsna istorijska pravda prema Crnoj Gori, što je iz sjemena koje je zasadio “car junaka” proklijalo najljepše cvijeće “za daleka neka pokoljenja”, kojim se danas sa pravom ponosimo u, i dalje nestabilnom i punom previranja, regionu Balkana u kojem Crna Gora ostaje svijetli i možda jedini primjer građanskog jedinstva i privrženosti različitih vjera i tradicija državotvornosti Crne Gore i njenom jedinstvu.
Zato sam na početku i kazao da je od životnog značaja za jednu naciju i njen razvoj, osvjetljavanje svih njenih istorijskih etapa, kako bi razumjeli ko smo i kuda idemo, te da naše današnje stanje i vrijednosti koje gotovo da podrazumijevamo, nijesu “Bogom dane” niti su splet slučajnosti, već posljedica svijetle vizije i napornog rada čitavih generacije, čime i ova genracija možda bolje može razumjeti važnost ovih pojmova i pružiti svoj doprinos toj borbi koja ne prestaje.
Ammar Borančić,
Bar, 28. III 2023.
Коментари
Постави коментар