Konzervativna revolucija: Vjersko pitanje ili stare geopolitičke težnje?

Narčetanije, ili nacrt spoljne politike Srbije iz 1844. proklamovalo je za cilj obnovu Dušanovog cartsva i apsorbovanje svih slovenskih država i naroda Balkana Srbiji kao njeno“ istorijsko pravo“. Ilija Garašanin, tadašnji srpski ministar unutrašnjih djela, ostavio je ovaj dokument kao paradigmu i vjekovni teret ne samo svojoj državi već i svim državama regiona čije posljedice i danas osjećamo. Dešavanja u Crnoj Gori i zaoštravanje političkih i državno-crkvenih odnosa nakon usvajanja novog Zakona o slobodi vjeroispovijesti i statusu vjerskih zajednica, govore nam u prilog tome i tjeraju nas da se prisjetimo onoga što nas iz prošlosti upozorava na karakter ovakvih pojava i perspektivu njihovog daljeg razvoja i usmjerenja. Svakako, pomaže nam i da razumijemo eventualne dublje uzroke ali i posljedice istih. 

Vrijeme nacionalnog sazrijevanja propustili su svi narodi Balkana, preživljavajući taj istorijski period u velikoj državi Jugoslaviji kroz koju, očigleno, nijesu uspjeli da iskažu svoj puni identitet i kapacitet. To zaostajanje pokušava se, zato, nadoknaditi u decenijama u kojima mi živimo. Ovaj istorijski proces nije mimoišao ni Crnu Goru. Kao najmanja južnoslovenska država, ona je posebno osjetljiva na ove procese i nacionalni preporod, ali jednako snažno trpi pritiske različitih političkih frakcija i nacionalizama. 

Novi Zakon koji uređuje položaj crkve izbacio je na površinu sve ove probleme, decenijama girane pod tepih ili prećutno prihvatane kao prolazne pojave. No, problem koji je dubok čitav vijek, ne može se riješiti komunističkim sistemom guranja pod tepih već jasnim suočavanjem na temelju argumenata i vladavine prava. Klerikalizacija društva kojoj svjedočimo govorio na m u prilog tome da je problem narastao preko svake mjere te da je malograđanski pristup čak i konceptu „građanske države“ u našim okolnostim bio samo fasadna i proklamovana pojava iza koje su ostale razne predrasude, podjele, netrpeljivosti i duboka posvećenost tradiji predaka za koju smo mislili da je vrijeme pregazilo a sigurno da ne može donijeti ništa dobro novim generacijama u vremenu koje ne liči na ono u kojem su one nastale i imale nekog smisla. 

Govoreći konkretnu o onome što je bio okidač za ovakve pojave, o Zakonu o slobodi vjerospovijesti, primjećuje se da je ovaj Zakon, ipak, vjerskim zajednicam omogućio veoma lagodan i povlašćen položaj. Kroz svoje odredbe Zakon predviđa različite poreske olakšice i oslobađanje od poreza za ove zajednice, posebne privilegije oje idu do toga da drava može plaćati zdravstveno i penzijsko osiguranje svještenim licima, dakle davati penzije svještenicima crkava i vjerskih zajednica. Čini se, ovđe bi svako imao više povoda da se buni nego li vjerske zajednice. Problem nastaje u veoma malom interesovanju građanstva za to šta uopšte iše u tom Zakonu već isključivo za interpretacije istoga od strane određenih autoritetera što je jasna odlika kolektivističke svijesti i nezrelog, paternalističkog, društva koje treba snažnog lidera, „pater familias“, koji će protumačiti šta je dobro a šta nije. 

Sporne odredbe Zakona za one koji ga opovrgavaju su posebno sadržane u članovima 62 i 63. No, medijske manipulacije i ovđe su našle plodno tlo. Kako drugačije shvatiti plasiranje teze da će država da „otima vrijedno zemljište crkve na primoriju“ koje u vrijeme kraljevine Crne Gore koje Zakon uzima kao referentno nije čak ni bilo dio te države niti su objekti i zemlja mogli biti vlasništvo države Crne Gore već, u to vrijeme, Austorugarske monarhije. Na ovaj način dovoljno je rečeno o manipulacijam koje se plasiraju od strane crkveno-političkih krugova a i nastavku ćemo razmotriti zašto je to tako. 

Sljedeća teza jeste da će država Crna Gora da „otme“ različite vjerske objekte i vjerovatno nešto uradi sa istima. Otuda i parola „Ne damo svetinje“. Pitanje je samo „Kome?“. Jasno je da će ovi objekti ostati đe su i do sada bili i svako će se slobodno moliti u njima. No, informacija da su mnogi od njih pod sumnivim okolnostim u katastrima upisani kao vlasništvo mitropolita lično, kao rukovodioca crkve u Crnoj Gori, govori dovoljno zašto se problematizuje ispitivanje porijekla takvih upisa. Dodatno, činjenica pred kojom pada u vodu cijela drama oko otimanja hramova jeste i da centar i sjedište pravoslavne mitroplije Srpske crke u Crnoj Gori, dakle Cetinjski manastri, nikada i nije pripadao crkvi već je vlasništvo države, odnosno Prijestonice Cetinje. Dakle, Mitropolija stoluje i djeluje decenijama u tom manastiru koji je državno vlasništvo, bez ikakvih problema, otimanja, protjerivanja i drugih maniuplacija koje se plasiraju. 

Dakle, ako već ništa suštinski nije sporno u ovom Zakonu, već on daje i veća prava svještenstvu i Crkvi, čak i na štetu drugih građana, poreskih obveznika, šta je onda moglo izazvati tolike tenzije i višemjesečne demonstracije? Moglo bi se zaključiti da je to upravo ono što je nagkašeno u uvodu ovog teksta- stara geopolitička težnja oličena u principima Narčetanija. Dakle, infrastruktura nacionalističkih krugova koji i dalje zamišljaju velikodržavne ideje i samo čekaju novi trenutak da, ponovo, krenu da ih sprovode. Granice SPC koje Crnu Goru dijele na tri dijela daje za pravo onima koji sumnjaju u takvu ideju, posebno imajući u vidi da svaka država sa većinski pravoslavnim stanovništvom ima crkvu u svojim granicama, pa i susjedna Albanija sa zanemarljivim udjelom pravoslavnog življa ali autokefalnom crkvom u okvirima svoje države. Šta to može biti sporno u Crnoj Gori, zasigurno je nešto što se nameće kao pitanje? 

„Neka Srbija i u Crnoj Gori primjer Rusije sljeduje i neka dade Vladici pravilnu svakogodišnju potporu u novcima.“ nekada davno proklamovao je Garašanin. Ovo nas navodi na sumnju da se za skoro dva vijeka ništa nije promijenilo i da su možda tokovi novca ono što i danas najviše opredjeljuje karakter i intezitet ovog pitanja? 

Ono što je sigurno, jeste da su sva ova dešavanja razotkrila, za nekog šokantno, stanje u crnogorskom društvu, koje izgleda nije mnogo odmaklo potonjih 30 godina. Većina je i dalje opterećena crkvom, religijom i nacionalnim problemima. I danas Crna Gora proživljava snažan pokušaj „konzervativne revolucije“ dokazujući svoju fasadnu reformisanost i neiskren iskorak ka građanskom i slobodnijem društvu. Čini se da je kolektiv i dalje daleko ispred sreće pojedinca a da je autoritarnost i iracionalno, emotivno, nešto što je i dalje dominantna karakteristika starog plemenskog društva. 

Država Crna Gora, očigledno, mora zauzeti jasniji emancipatorski i prosvjetiljeski stav kakav proklamuje. Snažno istrajavanje na reformi kompletnog društva, zakonodavstva i kolektivne svijesti mora krenuti sa vrha koji definitivno nije najiskrenije ili makar nije cijelim bićem ušao u ovu problematiku. Regulisanje statusa vjerskih zajednica bio je veliki problem i u velikim demokratijama u kojima crkva nikako nije htjela bez borbe da ispusti stare privilegije i interese, proglašavajući to božijom voljom. No, stepen uticaja takve mitologizacije i iracionalnog na društvo obrnuto je procopocionalan demokratskoj zrelosti društva i njegovoj spremnosti da svi njegovi članovi preuzmu odgovornost za svopstvene živote i zajedno krenu naprijed ka boljem sjutra iz kojeg mladi neće bježati već će biti nadahnuti za takvu borbu. 

Za kolumnu O Slobodi, A.Borančić