Idoli prošlosti !

Kolumna za studentski portal www.tragom.me

Od samog početka društvenog i socijalnog organizovanja i sazrijevanja čovjeka, njega prate stalni i agresivni pokušaji nametanja autoriteta, uspostavljanja hijerarhije, shvatanje ljudskog društva kao čopora koje će voditi jedan alfa, čija snaga počiva na strahu ostalih od sirove snage, ili kao stada koje predvodi sveznajući pastir. Shvatanje države (vrhovne vlasti) i shvatanje crkve (vjerske zajednice) ljudskog društva temelji se, dakle, na pretpostavkama da mi ljudi jesmo animalna skupina, gomila, pogonsko gorivo za njihov autoritet, i tako stanovište indoktrinira i uništava čiste umove i zdrav razum čovjeka generacijama, od najstarijih dana, drevnih istočnih despotija preko robovlasništva nad čovjekom, feuda, monarhija do teokratija i modernih totalitarnih država i desničarskih, konzervativnih ideologija sa centralnom, totemskom, ulogom države i crkvenog klera.

Takvi temelji na kojima je čovječanstvo stagniralo stoljećima, manipulativno su ugrađeni u kolektivnu svijest neprosvijećene mase koja je, indoktrirana od strane interesnih grupa aristokratije svakog vremena, odnosno, tiranije svakog vremena, održala takvu svijest do današnjeg dana. Osnovna ideja takve manipulacije ima pretpostavke, kako sam kazao, neprosvijetljenosti mase ali i psihologije te iste mase koja se usljed pomenute neprosvijetljenosti i ugrađenog a neracionalnog straha od drugačijeg i preuzimanja lične odgovornosti, odriče sopstvenog individualizma za račun „vođe“ ili „pastira“ koji će bolje znati da „odbrani“ interese toga pojedinca pred izmišljenim i nametnutim strahom i prijetnjom, od njega samog. Ovo jesu principi na kojima počiva svaka država, ovo jesu principi na kojima počiva svaka crkvena, klerikalistička organizacija, mijenjajući kroz vjekove svoja imena i proklamovane titule ali ostajući svo vrijeme na istoj adresi- rex i pontifex (vrhovni kralj i vrhovni svještenik) vjerno služeći svojoj osnovnoj ideji kroz vjekove, držati čovjeka, pojedinca u mraku a sebe na tronu.

Prvi snažniji pokušaji oslobođenja čovjeka od nametnute inferiornosti, nakon gotovo milenijum i po, dešavaju se sa prvim revolucijama u Holandiji krajem 16. vijeka koje su utrle put liberalnom ustrojstvu i današnje Holandije. Ona jeste bila prvi trzaj prema svemoćnoj monarhiji i onome iz čega je ona vjerovala da proističe, religijskog učenja crkve i opšteg božanskog prava da vlada nad svim ljudima. Vjekovi oholosti i osionosti klera izobličile su ovaj sloj do najbezumnijih i najužasnijih stranica ljudske istorije koji su ispisali inkvizicijskim djelovanjem i djelovanjem protiv svakog napretka (1), žigošući ga kao grijeh i prokletstvo, nerijetko, i doslovno na koži onih koji su nosili takve ideje. I ono zaista i jeste bilo, pokazaće se samo vijek kasnije, prokletstvo, ali za slom njihove klero-monarhističke tiranije.

Taj slom jeste nastupio francuskom revolucijom krajem 1700. godina. Racionalnim razmišljanjem i slobodnim svjetonazorom, čovjek je shvatio svoju ulogu u društvu jednakih šansi slobodnog pojedinca. Ovakvo shvatanje čovjeka kao pojedinca bilo je dovoljno da se u temelje uruši indoktrirana i vjekovima nametana inferiorna pozicija ljudskog bića pred svojim alfa vođama i pastirima. Ovaj datum jeste obilježio rađanje novog čovjeka čija svrha nije animalističko bivstvovanje već kreacija, razum i napredak koji će obilježiti iduće vijekove bez stega levijatanske države i njenog saveznika u crkvenom kleru na novim temeljima La Déclaration des drits de l’homme et du citoyen. Ono što možda najbolje oslikava trijumf ljudske slobode nakon skoro dva milenijuma oligarhijskog tlačenja većine jeste ovjekovječeno, za buduće generacije, na umjetničkom dijelu Žaka Lujia Davida „Krunisanje Napoleona“, trenutak u kojem „republikanski car“ Francuske kruniše sebe samoga, prkoseći tradiciji u kojoj Papa, koji sve to nijemo posmatra, prenosi „božansku moć“ na monarha i dajući jasnu poruku, da čovjek moć ima pravo da traži i dobije samo od sebe samoga i da autoriteti nad ličnošću slobodnog pojedinca, ne postoje. Ovo unošenje svjetlosti u mračne vjekove našeg postojanja nije ostale bez ikakvog otpora, štaviše, uspjelo je da ujedini sve države Evrope uprkos svim njihovim razmiricama, u „svetu alijansu“ predvođenu klerom, ponovo, protiv čovjeka i slobode.

Ista puška „svete alijanse“ vođena strahom da izgubi eksluzivno pravo na „dušu i ličnost“ čovjeka i parolom njihovog cara „Vladaj i ništa ne mijenjaj“ (2), nastavila je nasumično da puca na slobodu i pravdu a njeni kuršumi prolivali su krv Evropom. Španski liberali, borci za slobodu od tiranije države i crkve na čelu sa generalom Torihosom, strijeljani su od istih na obalama Sredozemnog mora, sa proglasom slobode u rukama i usklicima „Viva la libertad“ na usnama. I oni, nažalost, nijesu bili potonje žrtve ranjene i pomahnitale levijatanske zvijerke. Ipak, ovi događaji su bili svjetionik u vjekovnom mraku i ostali su uzor probuđenoj gordosti čovjeka i njegove slobode koja je, dugo nakon svojih početnih revolucija, i trijumfovala u vijeku za nama. Čovjek je pokazao da njegovi potencijali doista jesu bili tlačeni lažnim autoritetima države i religije. Vijek bez takvih okova, vijek za nama, donio je čovječanstvu napredak i mogućnosti kakve se u hiljadugodišnjem postojanju naše vrste, do tada, nijesu mogli ni zamisliti. On je, bez usađene indoktrinacije, iznjedrio umove koji su osvijetlili planetu na kojoj živimo, umove koji su nas odveli sa ove planete u druge svijetove i koji su nas, doslovno, minuli među zvijezde, ostvarujući ono o čemu je čovjek milenijumima samo maštao u okovima zemlje kao ravne ploče na leđima kornjače. Okovan u idejama da se kosmos okreće oko nas, u čijoj suštini jeste to da se mi ne krećemo, čija suština je statičnost i konzervativnost, u čijoj suštini jeste spaljivanje onih koji su se pokrenuli i zbog kojih se danas „ipak okrećemo“.

Naposljetku, uživajući u svim blagodetima slobodnog čovjeka i njegovog uma, slobodnog društva i jednakih šansi za svakog čovjeka, vrlo je izgledno da se čovječanstvo uljuljkalo u konformizam onoga što za što se krvavo izborilo. S druge strane, izgleda, poražena manipulacija nije sahranjena, njen duh unosi razdor, ona je opet kamen o vratu čovjeku koji pliva, sad već univerzumom, u potrazi za novim svjetovima. Taj teret, čini se, postaje sve veći i opasniji u danima pred nama. Nije i ne može biti najjasnije opredjeljenje značajnog broja ljudi za poražene i dokazano retrogradne ideje koje gmižu po smetlištu povijesti, izgleda da one ponovo i ponovo postaju idoli pred kojima se klanja dio čovječanstva, prestari totemi rexa i pontifexa ogrnuti u novo ruho modernizma. Oni se hrane strahom, neprosvijetljenošću i okrutnom agresijom koja proizilazi iz strašne kombinacije ova dva elementa koja galopiraju ka današnjoj civilizaciji i njenoj sjutrašnjici.

Pred argumentima i razumom, oni odgovaraju baš takvom agresijom, cijeneći Ciceronovu ocjenu da kad se nema argumenata u raspravi, a ti onda udari i vrijeđaj po protivniku. Takva logika dovela je najveći dio svijeta, na ovaj ili onaj način, pod gvozdenu čizmu jednoumlja, ili barem pod njenu strašnu sjenku koja se zlobno nadvija i nad slobodnim svijetom. Bilo to u Kini đe svemoćna država postavlja sebe za vrhovnog arbitra svakog ljudskog odnosa ili u SAD-u đe se drukčije razmišljanje često potire ispred glomazne propagandne mašinerije namijenjene sofisticiranom nametanju stavova neprosvijetljenoj pučini ili bilo u Rusiji koja takve stvari, ali ovoga puta uz zdušne simpatije i učešće crkvenog klera, sprovodi ognjen i mačem, odstrljeujući metodom uličnog lova sve one koji misle, a kamo li govore i pišu, drugačije. Oprobana totalitaristička receptura „ko drukčije kaže, kleveće i laže, našu će osjetiti pest“, svoju premoć duguje, osim svemu onome na što računa kod ljudskih slabosti, upravo svojoj neslobodnoj strukturi koja garantuje nepromjenjivost njihovih pogrešnih stanovišta pod aparaturama sile i prisile, apsolutne kontrole koja sve više straši svakog slobodnog stanovnika planete i što je najopasnije, sve pod novim ogrtačem modernizma a u interesima prastarih totema rexa i pontifexa.

Nažalost, svaka država, vlast, crkveni i religijski kler ili bilo koji autoritet vremenom podliježe gvozdenom zakonu oligarhije (3) postajući svrha sebi sama. Nažalost, oni će i takvi uvijek imati svoje Hobse (Tomas Hobs) koji će svojim mračnim idejama ispunjavati prostor u umovima neznavenih da oni ne mogu ni biti znaveni, da smo mi po prirodi zli i da je agresivnost naše prirodno stanje. Oni će uvijek imati svoje Hobse da im kao rješenje takvog nametnutog stanja ponude nekog novog levijatana, novog rexa i pontifexa, svemoćne vladare i vjerske poglavare. Takvu opasnost prepoznali su jednom i veliki osnivači američke države koji su u Ustavu ove zemlje, koja je prva postavljena na temeljima slobodnog pojedinca i liberalizma, dopustili narodu legitimno pravo da sruši svaku vlast sa čela SAD koja svojim djelovanjem bude narušavala temelje na kojima je uspostavljena ova, tada mlada i slobodna, država. No, duboko ukorijenjena psihološka matrica, stara vjekovima, koliko i uređeno društvo, izgleda i dalje živi neđe u podsvijesti svakog od nas i nije je teško razbuditi iz sna u koji je poslao plamen slobode modernih revolucija. U svakom slučaju, čovjekovo prirodno stanje nije potčinjenost bilo čemu i pred bilo čim, to je izmišljeni strah.

Pobjeda nad strahom, koji idoli prošlosti sa smetlišta istorije pokušavaju da posiju u umove novih generacija ljudi i još jednom ogrnu u crno budućnost čovječanstva, mora biti početak naše mudrosti i ličnih sloboda. Zato jeste dužnost svakog od nas, dužnost prema onima koji su utemeljili današnji svijet na najsvjetlijim tradicijama stalnog ljudskog napretka i slobodnog uma, tradicijama otpora autoritarizmu, dužnost prema onima koji od nas treba da preuzmu takvu baklju koja gori još od Prometejeve prve vatre koja je čovjeka uzdigla na pijedastal Olimpa. Čovjek današnjeg svijeta mora ponovo da zasluži da pijedastal i smjesti sebe među sebi ravnima na Olimpu. Inspiraciju i odgovor za djelovanje u tom smjeru, on neće pronađi niđe drugo osim u sebi samom, a to može uraditi samo svojim umom, samo slobodnim umom koji će ići dalje i dalje, smjelo rušeći stege prastarih idola, rexa i pontifexa. (4)

Naposljetku, kako je kazao Karl Poper opisujući slobodno društvo, „sreća i jeste plod slobode a sloboda je plod smjelosti“.

Fusnote:

1. Svаki nаpredаk civilizаcije bio je u početku žigosаn kаo neprirodаn – Rasel, Brentrand

2. Franc I, car Austrije

3. Robert Michels, Teorija gvozdenog zakona oligarhije

4. Država i crkva